Već stvarno dugo nisam ništa napisala, ali uskoro ću sigurno napisati pravi post. Ove ikone sam davno nacrtala i nikad nisu bile za ništa iskorištene pa sam ih odlučila pokloniti. Možete ih koristiti za bilo koju svrhu (osobnu upotrebu, neprofitnu, komercijalnu), jedino ih ne smijete prodavati kao vlastiti rad…

U ZIP-u se nalazi PNG file (ikone su u vektorima ukoliko ga otvorite u Fireworksu) i PSD file sa layerima pa možete mijenjati boju i sl.
ZIP možete skinuti ovdje (296KB).

Sad već skoro pola godine radim sama i za sebe i polako postajem svjesna svih mana i prednosti. 
Ono što me najviše motivira i što mi daje smisao svemu ovome je sloboda, možda zvuči pretjerano, ali taj osjećaj samostalnosti nema cijenu. Ključni trenutak kad sam shvatila da je to bitno dešavao se svako jutro kad bi išla na posao, istim putem, u isto vrijeme, u istu firmu… i samo bi mi prošlo kroz glavu… koliko još dana moram sve isto ponavljati pa će sve to prestati…

Mislim da čak nije ni problem u samom odlasku na posao nego u osjećaju da nemam izbora i da moram ići svaki dan na posao i biti tamo min. 8 sati. Vjerojatno da sam mogla birati kad ću doći na posao bi svejedno svaki dan došla na vrijeme, ali bi mi bilo ljepše. Osim toga super je osjećaj da radiš sam za sebe, iako uvijek radiš za klijenta, ali nekako je sve stvarnije i drugačija je perspektiva na posao i sve šta ide uz to.

Često svijet zamišljam kao neki mehanizam u satu, gdje većina ljudi vrti neke sitne zupčanike, kako bi se pokretali neki veći, pa još veći, ali koliko god da su veliki još uvijek su u mehanizmu i kazaljke se na kraju pokreću samo za one koji ih mogu vidjeti tj. one koji su izvan toga. Kaže se “u radu je spas”... spas od čega točno?... Ok malo sam zabrijala :)

A koje su mane? Jako brzo sam shvatila da nemam samodisciplinu, vjerojatno je nikad nisam ni imala, ali mi očito nije bila jako potrebna, pravila je netko drugi postavio, a ja sam ih pratila. To mi je bio prvi i ključni problem… i još uvijek ga rješavam (ovaj post je čisti dokaz).

Ja radim sama i većinu vremena provedem sama za kompjuterom, i s tom samoćom se jako teško nosim… valjda je to stvar i karaktera, ali meni baš teško pada. Uvijek sam znala da je jako bitno imati OK ljude oko sebe na poslu, a sad znam koliko to stvarno vrijedi. Skype i ostali alati (facebook neću ni spominjat) bar malo olakšaju situaciju iako to nije to.

Neki mi kažu da sam u krivo vrijeme išla u “freelancere”... kriza ovo-ono. Iskreno, možda sam naivna, ali ja se krize ne bojim. Odrasla sam u krizi i meni kvaliteta života nije bila niža nego sada.  Ako svi budu u krizi, bit ću i ja. Kotačići će se samo sporije okretati i možda ćemo samo morati biti malo kreativniji.

Razmišljala sam o tome koliko smeća proizvodim, ali nekako mi je bilo teško procijeniti pošto ga povremno i bacim u neku drugu, veću kantu koja nije u mojoj kući. Samim time imam osjećaj da je to nestalo i da više ne postoji… Nešto slično kao kad ispraznim smeće na kompu, nema povratka bez velike muke…

Tako sam shvatila da uopće nismo svjesni koliko smeća proizvodimo i da nas je jako rijetko za to briga. Bilo bi dobro napraviti eksperiment pa da se svatko mora mjesec dana sam brinuti o svom smeću, a ne da ga samo negdje odnese i zaboravi. Stvari koje često bacam (a platim ih i na kraju skoro nepromijenjene bacim) su plastična ambalaža tj. razno-razne bočice (obično su namjerno male tako da što prije potrošiš i kupiš nove) šampona, sapuna, sredstva za tuširanje, losioni… ma ima toga masu, pogledajte samo kod vas. :)

I tako mi je pala na pamet ideja da bi bilo super kad bi se te stvari kupovale rinfuzo. Tako da recimo umjesto 4 reda ogromnih polica punih malih bočica budu automati. Nešto slično kao automat za kavu, samo naprednije, prilagođeno proizvodu i pojedinom brandu. Svaka firma bi naravno imala svoj, lijepo ubaciš novac, stisneš šta hoćeš i u kojoj količini i napuniš svoju fancy bočicu. Super stvar je šta bi te bočice koje imamo doma i koje punimo mogle biti ful dobro dizajnirane i mogle bi super izgledati u kupatilu (plastične, keramičke, šarene, skupe, jefine, gumene, rađene po narudžbi… ma svakakve) Već znam da bi to bio jako veliki napor nositi bočice, koje bi mogle biti i veće, i puniti ih, ali vjerujem da bi se ljudi naviknuli. Ja već zamišljam kako bi dizajnirala svoje bočice. :)

Jos davno sam skužila kako me dizajniranje podsjeća na kuhanje. 
Sam dizajn i izrada web stranice mi je slično kao i kuhanje.
Tako me recimo neki sajtovi podsjećaju na junk food, napravljeni su na brzinu (loše izgledaju i nemaju dobar koncept), nezdravi su (imaju loš kod i sadržaj je loše složen)  i klijent nema velike koristi od takvog sajta. Dok recimo neki dobar i ukusan obrok (sajt) izgleda dobro i privlačno (uloženo puno truda u dizajn i osmišljavanje koncepta), zdrav je (ima validan kod i dobro složen sadržaj) i klijent ima koristi od njega.

Ja recimo kod kuhanja volim da uvijek jedan začin prevladava i da nema previše začina jer se onda izgubi okus hrane, pa isto i kod dizajniranja volim da nema puno grafičkih elemenata, ali da oni koji jesu budu dobro napravljeni. Recimo ikonice, ilustracija, dobra fotka me podsjećaju na začine. 


Neki simple i clean sajt (koji je dobro napravljen) me uvijek oduševi, kao što me oduševi kad netko skuha nešto jako dobro, zdravo, a jednostavno.
Kad skuhaš neki super ručak, a osoba koja to jede ne voli to povrće, opet nije dobro. Tako neće niti svakom klijentu biti dobar sajt koji može biti super napravljen, a isto tako ako vegetarijancu daš mesni obrok neće biti baš sit, jer i kod dizajna i kod hrane postoji osobni ukus što ne znači da je nešto loše ili dobro. Svakako treba biti kvalitetno napravljeno, ali opet treba pogoditi i osobni ukus.

Svaka stranica koju pogledam ima svoj okus (boje, fotografije, ilustracije), ima svoju vrijednost (koliko je stranica dobra za korisnike, da li im daje ono sta bi trebala, kako radi…)
Osim toga i u web dizajnu i u dizajnu same hrane se na neki način tolerira kič.

Web dizajn je sam po sebi novi pojam i zanimanje, i većina web dizajnera su samouki pošto kod nas niti ne postoji škola ili faks koji bi kvalitetno to podučavali, a i prespori su s obzirom na sam razvoj web tehnologije. Od kad se bavim webom već se štošta promijenilo, postoje standardi, postoje pravila, sve je više ljudi koji taj posao rade dobro, sve u svemu razvija se. Ljudi uče, čitaju, prate trendove… I ono što je zanimljivo je da se unatoč tom brzom napretku i dalje tolerira kič i često se dizajnom smatra samo izgled, a ne i funkcionalnost.

Ima masu super webova, koji osvajaju razne nagrade, a kad biste izdvojili samo tu grafiku koja je dominantna na sajtu moglo bi se reći da je kičasta, ali pošto je web dizajn još uvijek nova grana kao da se to tolerira i nisu isti kriteriji za neke grafike koje su dio nekog sajta ili su samo slike. Kao što u umjetnosti postoje razdoblja koja su uvijek odgovor na predhodno tako i u webu postoje trenovi koji se puno brže mijenjaju, samo šta je to sve još uvijek novo pa kao da se puno više toga tolerira nego u nekim drugim segmentima, da li je to umjetnost, grafički dizajn, proizvod, muzika, film… Mozda je malo pretjerano uspoređivati web design s umjetnošću ili filmom ali zajedničko im je da postoje trendovi koji se više ili manje prate. Kod weba se trenodovi jako brzo mijenjaju, ali uvijek postoje oni koji su iznad toga pa duže opstaju.

Dobro je usporediti auto i web stranicu.

Auto

• osnovna funkcija (da vozi po cesti),
• dizajn (svakom komadu auta predhodi dizajn),
• određen komoditet (kako se osećate u njemu),
• dodatne funkcionalnosti (klima, airbag…)
• priča koju prodaje brand.

Web stranica

• osnovna funkcija (da pruži informaciju, zabava, učenje…) i kako što bi svaki web trebo moći “vozit” po svim browserima tako svaki auto treba moći vozit po cesti, osim ako niste toliki seljak pa spustite auto da izgleda frajerski, ali vam je većina cesta npr. u Rijeci nedostupa, tako su i webovi koji recimo ne rade u Safariu ili IE-u.
• dizajn (odabir tipografije, boje, graficki elementi),
• određen komoditet (kako se osjećate dok surfate),
• dodatne funkcionalnosti (flash animacije, razni servisi…) 
• priča koju prodaje klijent

Osnovna razlika između auta i weba je što kod auta nema nikakvih ili ima jako malo suvišnih dijelova (valjda zato jer je skupo). Pokušala sam zamislit kako bi izgledao auto da se radi po principu kako se često rade webovi. Imao bi masu nepotrebnih stvari iz razno raznih razloga, jer dizajner želi pokazat šta zna, jer je to vidio na nekom drugom autu, jer klijent misli da to baš cool izgleda, jer će auto izgledati skupo, jer to sad svi imaju i pa šta ako meni ne treba.

Danas sam bila na sastanku s klijentom koji prodaje intelektualne usluge preko weba, njegov sadašnji web izgleda pristojono, ali sam sadržaj treba bolje dizajnirat, i kaže on meni da mu fali dinamike na sajtu, da hoće malo ajaxa i da bi on dodao neki fora dinamički kalendar, Pitam ja - a koje informacije će korisnik dobit s tim kalendarom? odgovor je bio - pa znati će kad je neki praznik i to. To bi recimo bila jedna suvišna stvar na webu bez ikakvog smisla koliko god da to moglo fancy izgledat. Moj stav je bio da sajt treba biti takav da korisnik odmah dobije infrmaciju šta na tom sajtu može dobit i zašto bi to uopće htio platit, da dobije povjerenje i da dizajn cijelog weba mora biti u funkciji njegovog sadržaja i cilja koji ima, a ne obratno…

Prosao Bozić, došla nova godina i više nema isprike, treba se uhvatit posla. Do nedavno trebalo me slatkišima odvajati od kompjutera, obožavala sam ostati sama doma i na miru radit, odgađanje izlazaka zbog posla je bilo redovito, radni vikendi su mi bili odlični. Sve je to bilo dok je to bilo sporedno. Da li trebamo imati sporednu stvar da bi glavnu radili kako treba? (ljubavnik-muž:)) Dok sam radila i u firmi, posao koji sam radila doma bio je isplativi hobi. Jedva sam čekala doći doma i sjest za svoj Mac i radit (iako je vrsta posla ista), ali ni to nije valjalo jer sam radila cijeli dan.

Napokon sam odlučila radit samostalno i za sebe..i sad imam svoju firmu, radim doma, radim kad hoću, imam potpunu slobodu, nemam šefa iznad glave, imam godišnji kad hoću i sve je divno i krasno samo je motivacija nestala, a bez nje sve ovo navedeno gubi svoj smisao. Već dva dana pokušavam radit, dovršit poslove i poštovat rokove (do sad sam bila prava štreberica) ali nekako mi se neda.

Sjednem za komp i ne ide…NEDA MI SE NIŠTA RADIT. Gdje je problem? Mislim da je osnovni problem to šta mi je posao doma prije bio hobi, a sad je to jedina stvar koju radim, dakle, moram naći hobi koji će me motivirati da se bolje organiziram i završim posao da mogu radit nesto drugo, ali da li cu opet moći raditi sa toliko volje i motivacije kao prije? Nemam pojma. Za sad je plan bolje se organizirat i shvatit da postoji slobodno vrijeme koje se ne troši na posao, a i bilo bi zdravo da je offline i unplugged Možda otkrijem neki hobi pa on postane posao i tako u krug do penzije.. Nadam se da će me motivacija probudit rano ujutro, popit ću kavu i veselo na posao…shit...sutra je praznik, bar imam ispriku za nerad :)